Priča o ženama koje se neprestano bore za djecu s teškoćama u razvoju

Ove hrabre žene bore se kako bi djeca s teškoćama u razvoju imala što kvalitetniju pomoć i skrb. Maja je majka djeteta s autizmom, a u nedostatku sadržaja za djecu, terapeuta, poludnevnih boravaka – odlučila je osnovati Udrugu.  

– Mi smo nastali iz jedne šake osnivača, šake roditelja entuzijasta koji su htjeli nešto promijeniti, sve nas je boljela i pekla ta činjenica da smo stali, da smo prošli ranu intervenciju dostupne usluge ovoga grada i da moramo nešto više, rekla je Maja Prakaturović, predsjednica Udruge “Tko se boji sutra još?”.

Uz nju hrabro stoji 107 članova. Prerasli su prostore iz kojih se uskoro sele, ali i vlastita očekivanja i snove. 

– Ako imate snove, onda imate i pogled naprijed i ne mora se svaki san ostvariti u potpunosti, dovoljno je nekad i deset posto, već smo pomakli nešto. Jako puno ljudi nas pita kako to da mi roditelji djece s teškoćama pa i djeca s teškoćama činimo nešto za zajednicu, a to je zapravo tako lako, ustvrdila je Prakaturović.

– Meni osobno je veliki uspjeh kada to dijete ima neku teškoću i potrebu, ono kao prvo želi ostati samo s vama, nema mame, nema oca, nema nikoga, a kasnije sami ga motivirate i pronađete ono najbolje iz njega, kazala je asistentica u Udruzi Kristina Kujundžić.

I ova mlada Vukovarka svoj je život posvetila djeci s teškoćama u razvoju. Nije imala dvojbi. 

– Nekako sam osjetila da bi tu sebe mogla pronaći i kad sam završila studij, nikako nisam planirala ostati u Zagrebu, već se vratiti u svoj grad, jer znam što su roditelji prije 20-30 godina prolazili kada niste imali nikakvu vrstu podrške, objasnila je Matea Vukas, vlasnica obrta za savjetovanje i razvojnu podršku.

Nedostatak edukacijskih rehabilitatora

Borba je to bila i njezinih roditelja. Povratak u Vukovar već po sebi traumatičan, otežao je nedostatak edukacijskih rehabilitatora. Svojega su sina na preglede, terapije i konzultacije vodili u Zagreb. 

– Ona može sada tim roditeljima pomoći. Ono što ja nisam imala u Vukovaru, i što mnogi u to vrijeme nisu mogli i nisu imali. Evo, tu smo ponosni na nju i tu joj dajemo veliku podršku, rekla je Anita Vukas.

Da radi posao koji voli i da gradi svoj grad. Sa svojom mladom obitelji. 

– Nikad ne bi otišla iz Vukovara i mislim da je Vukovar mjesto gdje želim ostati i odgajati svoje dijete jer kao što sam rekla je to grad po mjeri i ima sve što nam je potrebno, ustvrdila je Matea.

Zajedno grade Vukovar. Grad koji vole, na koji su ponosni i koji neće napustiti.